Dok je u SFRJ bjesnio nesretni rat, stigao sam u Kan na poziv prijatelja. Tamo sam upoznao Izabel Fore, suprugu francuskog kompozitora Clauda Fransoa koja mi je predložila da snimim jubilarnu verziju hita „My Way” koji je proslavio Frenka Sinatru.
Ona je čula za moj glas prije nego što me je upoznala u Kanu i želela je da u ciganskom aranžmanu otpjevam „My Way”. Izdavačka kuća „Polygram” mi je za distribuciju i prodaju tog singla dala vilu na korišćenje u mondenskom Sen Tropeu. Kako sam ušao u tu vilu, počeo sam da organizujem derneke s A-ekipom džet-seta.
Mick Jeger, Helena Christensen, Jack Nikolson, George Michael, Cevin Costner, Sylvester Stallone... bili su stalni gosti na mojim dugim i zahtjevnim zabavama, započinje ispovest za „Blic nedjelje” Haris Džinović, bard balkanskog sevdaha.
Džet-set žurke
Nije mi se dopala njihova blazirana učtivost pa sam se trudio da ih opustim pjesmom i svakovrsnim pretjerivanjem koje je dio folklora George Michael me je pitao: „Hari, kako ti nisi već postao svjetska zvezda?”, a ja sam mu odgovorio, „majstore, da si se ti rodio u Sarajevu, ne bi imao za cigare”, i onda mu objasnio, „u Sarajevu imaš tri velike obaveze. Fudbal, skijanje i sjedenje po kafanama. Nemaš vremena za program velike svjetske zvjezde”. On se nasmijao i klimnuo glavom.
Zajdi, zajdi
Kasnije mi je na jednoj zabavi bio merak da otpjevam pjesmu „Zajdi, zajdi” i tu se našao otac braće Rejes koji su osnovali Džipsi kingse. U drugoj polovini pjesme suze su mu krenule na oči. Razbio je čašu o pod kafane ustao i pitao me: „Pa kako ti to pjevaš, kad si me rasplakao a jednu riječ teksta nisam razumio?”
Nasmijao sam se i kazao mu da u kraju gde sam rođen svi tako pjevaju. Iz duše.
Porodična tradicija Familija mog oca Muhameda Džinovića živjela je u Sarajevu sedam generacija unazad. Pod oreolom, ali i teretom takve porodične tradicije Muhamed je izabrao poseban put u životu.
Dva puta je stekao diplomu inženjera. Uspješno je studirao građevinu i šumarstvo. Uporedo. Na korzou u Baščaršiji, Muhamed je upoznao prelijepu Hercegovku iz Trebinja, Hatidžu, čija se porodica doselila u Sarajevo još kada je bila djevojčica.
Brak im je donio sina jedinca kojeg su nazvali Haris, što na turskom jeziku znači lav. Kako sam uspeo da stanem na noge, tako mi je lopta postala najdraža igračka.
Šutirao sam i lijevom i desnom nogom. Pošto su Muhamed i Hatidža bili zaposleni, puno vremena sam provodio s bakom i djedom koji su činili sve da me razmaze.
Šokantna promjena u mom bezbrižnom i divnom djetinjstvu dogodila se kada sam pošao u školu jer sam postao dio nekog kolektiva u kojem važe nametnute obaveza i pravila ponašanja. Srećom, majka mi je kupila harmoniku jer me jednog popodneva čula kako lijepo pjevam. Ostalo je istorija.
